Tridesetogodišnji Armin Hodžić pripada najmlađoj generaciji hrvatskih saborskih zastupnika, a politički put gradi zastupajući pet nacionalnih manjina: bošnjačku, albansku, crnogorsku, makedonsku i slovensku.
Rođen je, odrastao i školovao se u Zagrebu, koji smatra svojim gradom, dok Hrvatsku doživljava svojom domovinom, ne videći proturječje između nacionalnog identiteta i pripadnosti državi u kojoj je odrastao.
Kao nezavisni zastupnik dio je parlamentarne većine koja podupire vladu Andreja Plenkovića, a njegovo se ime posljednjih tjedana našlo u središtu javnih polemika zbog štrajka radnika Zagrebačkog holdinga i ZET-a te pitanja njegove moguće nove uloge u Hrvatskom saboru. U razgovoru za Večernji list govori o političkim kompromisima, granicama lojalnosti, položaju nacionalnih manjina, odnosima Hrvatske i Bosne i Hercegovine te odgovornosti koju nosi zastupanje zajednica čiji se glas, kako ističe, mora čuti i izvan prigodnih svečanosti. Otvoreno govori i o obitelji, političkim ambicijama i vrijednostima koje želi sačuvati bez obzira na funkciju koju obnaša.
Rođeni ste u Zagrebu, ovdje ste odrasli, školovali se i započeli političku karijeru. Kakvo je bilo vaše djetinjstvo, u kakvoj ste obitelji odrastali i koje su vrijednosti koje su vam roditelji usadili ostale vaš najvažniji životni oslonac?
Odrastao sam u radničkoj obitelji čije su vrijednosti prije svega počivale na poštenom radu. Svakog čovjeka dijelom oblikuje okolina i smatram da su mi vrijednosti koje sam usvojio pomogle kasnije kada sam se formirao kao osoba i osnovao obitelj.
Pripadate generaciji koja nije neposredno proživjela ratove devedesetih, ali je odrastala uz njihove posljedice i priče svojih roditelja. Koliko su obiteljsko podrijetlo, bošnjački identitet i povezanost s Bosnom i Hercegovinom oblikovali vaš pogled na svijet? Jeste li se ikada u zemlji u kojoj ste rođeni osjećali kao pripadnik manjine, a ne kao ravnopravan građanin?
Zagreb je moj grad, Hrvatska moja domovina, a bošnjački identitet i povezanost s Bosnom i Hercegovinom sastavni su dio mene. U tome ne vidim proturječnost. Rat nisam osobno proživio i ne bih prisvajao tuđe iskustvo, ali svijest o njegovim posljedicama obilježuje moju generaciju. Pripadnost manjini ne znači manju pripadnost Hrvatskoj. Problem nastaje kada se od nekoga zbog imena ili podrijetla očekuje da tu pripadnost stalno dokazuje.
Završili ste Islamsku gimnaziju, a potom politologiju. Kada se zapravo rodila vaša želja za bavljenjem politikom? Je li to bio mladenački idealizam, želja da mijenjate društvo ili ste već tada prepoznali da politika može biti način da se čuje glas onih koji često ostaju na marginama?
Spojili su se idealizam i odgovornost za zajednicu. Angažirajući se, vidite koliko toga ovisi o tomu postoji li netko tko će problem iznijeti i ustrajati na njegovu rješavanju. Politologija mi je dala znanja, ali smisao politike pronalazim u konkretnom životu. Veoma me frustrira nepravda i snažno me pogodila želja da pomognem ljudima kojima je pomoć potrebna.
U politiku ste ušli vrlo mladi, a danas, s trideset godina, obnašate odgovornu dužnost saborskog zastupnika. Koliko vas je politika promijenila kao čovjeka? Što ste putem izgubili, što ste dobili i postoji li nešto što danas znate, a voljeli biste da ste znali prije ulaska u politiku?
Politika vas nauči strpljenju. Dobra namjera nije dovoljna; trebaju znanje, suradnici i upornost. Najveća cijena jest vrijeme koje ne možete vratiti obitelji. Dobivate mogućnost da pomognete, ali gubite dio privatnosti. Volio bih da sam prije shvatio da se ne mora odgovoriti na svaku provokaciju. Energiju treba čuvati za ono zbog čega ste u politiku ušli.
Iza političara uvijek postoji i privatni čovjek. Koliko vam supruga i obitelj snage u svakodnevnom životu? Kako uspijevate uskladiti političke obveze s očinstvom i obiteljskim životom? Postoji li trenutak kada jednostavno isključite telefon i prestanete biti saborski zastupnik?
Supruga i sin moje su uporište. Ne bih glumio da uvijek uspijevam pronaći ravnotežu; obveze ulaze u vrijeme koje pripada njima. Nažalost, često ostanem željan toga obiteljskog vremena i požalim za propuštenim. Isto tako, moj telefon nije nikada isključen, ali s time naučite živjeti. Inače, rekao sam supruzi za vaše pitanje i upozorila me da će poslati demanti ako neiskreno odgovorim na pitanje o isključenom mobitelu, ha-ha.
U Hrvatskom saboru predstavljate čak pet nacionalnih manjina, bošnjačku, albansku, crnogorsku, makedonsku i slovensku. Riječ je o zajednicama različite povijesti, kulture i potreba. Kako uspijevate pomiriti njihove interese i što smatrate svojim najvećim konkretnim postignućem za njih od ulaska u Sabor?
Svaka zajednica ima pravo na jednaku ozbiljnost i dostupnost svog zastupnika. Svima su važni jezik, kultura, prostor za rad i perspektiva mladih. Posebno izdvajam stvaranje trajne infrastrukture. Kupili smo i opremili Bošnjački medijski centar u Zagrebu te osigurali objekte u više sredina, od kojih dio još zahtijeva adaptaciju. To su konkretni pomaci, ali obveza prema svih pet zajednica ostaje jednaka.
Hrvatska se često predstavlja kao država s visokim standardima zaštite nacionalnih manjina. Međutim, koliko se zakonska prava doista ostvaruju u svakodnevnom životu? Jesu li manjine dovoljno prisutne u javnim institucijama, obrazovanju, medijima i političkom odlučivanju ili su još uvijek prečesto samo dio političkih dogovora?
Prava treba mjeriti time koliko ih čovjek može ostvariti tamo gdje živi. Može li dijete učiti svoj jezik? Ima li zajednica prostor za rad? Smatram da još imamo posla, osobito u vidljivosti manjina izvan folklora i prigodnih obilježavanja. O zastupljenosti u institucijama treba govoriti na temelju podataka. Politički dogovor ima smisla ako iza njega slijede provedba i odgovornost za obećano.
Posebno ste se zalagali za očuvanje bosanskog jezika, osnivanje bošnjačkih kulturnih institucija i snažniju vidljivost bošnjačke zajednice. Što je danas najveći problem Bošnjaka u Hrvatskoj? Je li to očuvanje identiteta, nedovoljna politička zastupljenost ili činjenica da mlađe generacije sve slabije poznaju vlastite korijene?
Najveći je izazov osigurati kontinuitet zajednice. Identitet se teško prenosi ako sve ovisi o entuzijazmu nekoliko ljudi i povremenim manifestacijama. Zato su važni jezik, kulturni centri, mediji i obrazovanje. Mladima trebamo ponuditi sadržaj u kojem mogu sudjelovati i stvarati. Želim da mladi Bošnjak u Hrvatskoj poznaje svoje podrijetlo, slobodno ga izražava i pritom se osjeća kao kod kuće.
Zašto ste kao nezavisni manjinski zastupnik odlučili poduprijeti Plenkovićevu vladu? Vjerujete li da se suradnjom može najviše učiniti za manjine ili je riječ o kompromisu radi konkretnih projekata?
Presudila je procjena da putem te suradnje možemo ostvariti konkretne ciljeve za zajednice koje predstavljam i pridonijeti stabilnosti države. Važno mi je postoji li sugovornik i mogućnost provedbe dogovorenoga. Suradnja podrazumijeva kompromise i odgovornost da biračima pokažete rezultate. Potpora VladI ne znači da svaku odluku smatram idealnom, nego da sam preuzeo odgovornost sudjelovati i objasniti svoje odluke.
Kritičari manjinske zastupnike optužuju da podupiru svaku vladu. Gdje je granica vašeg kompromisa? Postoji li Plenkovićeva odluka zbog koje biste uskratili potporu Vladi, čak i po cijenu gubitka političkog utjecaja?
Granica su ravnopravnost građana, dostojanstvo zajednica koje predstavljam i demokratska načela. Kada bi se od mene tražilo da podržim njihovo svjesno narušavanje, politički utjecaj ne bi bio opravdanje. Potpora mora imati sadržaj i granice. Kritika je našeg rada legitimna. Nije opravdano unaprijed smatrati da manjinski zastupnik nema vlastitu prosudbu samo zato što sudjeluje u većini.
Kako biste opisali Plenkovića iza zatvorenih vrata? Sluša li drukčija mišljenja i jeste li mu se suprotstavili? Koliko manjinski zastupnici stvarno utječu na odluke Vlade, a koliko služe očuvanju parlamentarne većine?
Opisao bih ga prije svega kao čovjeka poprilično otvorenih vidika i velikog radoholičara. Osobno me iznenadila njegova dostupnost i susretljivost. U protekle dvije godine imali smo nekoliko izazovnih pitanja koja smo riješili čak i kada nismo zastupali iste poglede na rješenje. Manjinski zastupnici u svojoj ulozi i utjecaju ni po čemu se ne razlikuju od drugih zastupnika.
Bosna i Hercegovina za mnoge Bošnjake u Hrvatskoj nije samo susjedna država nego i važan dio njihova identiteta. Kako danas gledate na odnose Hrvatske i Bosne i Hercegovine? Jesu li oni iskreno partnerski ili su prečesto opterećeni neriješenim povijesnim pitanjima, političkim nepovjerenjem i različitim interesima?
Naše zemlje imaju toliko ljudske, obiteljske i gospodarske povezanosti da odnose ne bismo smjeli svesti na političke prijepore. Postoje otvorena pitanja, ali zato treba više razgovora i uzajamnog poštovanja. Hrvatskoj je u interesu stabilna i funkcionalna BiH, a BiH Hrvatska koja joj pomaže na europskom putu. Poštovanje suvereniteta BiH i ravnopravnosti svih njezinih naroda i građana mora biti polazište.
Koliko je realna opasnost od novih sukoba u BiH zbog secesionizma i nacionalnih podjela? Djeluje li međunarodna zajednica dovoljno odlučno ili ponavlja političke čekanja koja je devedesetih imala tragične posljedice?
Ne bih olako najavljivao rat, ali ni umanjivao opasnost od politike koja ljude drži u strahu i dovodi u pitanje opstanak države. Međunarodna zajednica mora biti dosljedna u zaštiti mira i suvereniteta BiH. Odgovornost je prije svega na domaćim političkim akterima, a međunarodni partneri trebaju jasno pokazati da prijetnje i destabilizacija ne donose političku korist.
Kako gledate na zahtjeve hrvatskih političkih predstavnika u BiH za izmjenama Izbornog zakona? Može li se pronaći rješenje koje će osigurati političku ravnopravnost naroda, ali i jednaka građanska prava svakog pojedinca?
Zahtjev za ravnopravnošću Hrvata treba ozbiljno saslušati, kao i zabrinutost Bošnjaka te prava svih ostalih građana. Ne bih podržao rješenje koje sigurnost jednih gradi na obespravljenosti drugih ili produbljuje podjele. Vjerujem da je moguće povezati zaštitu kolektivnih prava s jednakim građanskim pravima, ali to zahtijeva stvarni dogovor i spremnost na kompromis. Hrvatska tom razgovoru može pomoći. Konačno rješenje mora biti održivo ljudima koji u BiH žive.
Što je na najveće prepreke budućnosti BiH: odlazak mladih, gospodarsko zaostajanje ili političke podjele? Što Hrvatska, kao članica EU, može učiniti da BiH postane stabilna, funkcionalna i europska država?
Najveća je prepreka gubitak povjerenja da se trud i znanje isplate. Kada mlad čovjek smatra da su mu za napredovanje važniji stranačka iskaznica i poznanstva od sposobnosti, odlazak postaje razumljiv izbor. Hrvatska može pomoći iskustvom pristupanja EU, povezivanjem gospodarstava i prekograničnim projektima. Europski put treba građanima donijeti pravednije institucije i bolji život.
Štrajk radnika Zagrebačkog holdinga i ZET-a izazvao je političke reakcije, a vaše se ime povezivalo s ocem Muminom Hodžićem, sindikalnim čelnikom. Kako ste doživjeli povezivanje svojega obiteljskog imena s političkom pozadinom štrajka i tvrdnje o vašoj političkoj ulozi?
Legitimno je postaviti pitanje o mogućem političkom utjecaju. Ali iznesena pitanja i tvrdnje da je obiteljska veza dokaz dogovora postoji velika razlika. Moj otac odgovara za svoj sindikalni rad, a ja za svoje političko djelovanje. Radnike i njihove zahtjeve ne bi trebalo svoditi na nečije prezime. Očito je da je cijelu priču trebalo pojednostaviti u očima javnosti te okriviti nekoga, u ovom slučaju mene.
Pojavile su se sumnje da je štrajk iskorišten za politički pritisak na zagrebačkoga gradonačelnika Tomislava Tomaševića, uz povezivanje vas, vašeg oca i HDZ-a. Jeste li prije štrajka o sindikalnim akcijama razgovarali s Plenkovićem, članovima Vlade ili ocem? Kako odgovarate na tvrdnje da se radnički zahtjevi koriste za političke obračune?
Moram vam iskreno reći da je meni smiješno obrazlagati ovakvo što. Pa samo zamislite komediju u kojoj premijer Plenković od svih ljudi u svojoj stranci, Vladi, među partnerima zove baš mene da ja eto preko jednoga sindikalista koji ima nekoliko stotina članova organiziram štrajk od 10.000 radnika u Zagrebu. Da to mogu, vjerojatno bih bio gradonačelnik, a ne saborski zastupnik. Moja poruka svim kritičarima te pokušajima difamacije jest da ću odgovoriti časnim i poštenim radom kao i uvijek dosad.
Sindikat je zastupao odvjetnik Bermin Meškić, s kojim ste ranije surađivali. Kako objašnjavate tu poveznicu i sumnje koje su se pojavile u javnosti? Smatrate li da je vaš politički uspon i bliskost s parlamentarnom većinom nekome postao problem?
Razumijem zašto javnost traži objašnjenje, ali poznanstvo i ranija suradnja nisu sami po sebi dokaz političkog aranžmana. Osim toga, Meškić i ja od lipnja ne surađujemo. Činjenica jest da je od dana prijedloga moga imenovanja uslijedila salva tekstova svakog dana koji su vrvjeli neistinama. Može se postaviti pitanje zbog čega, ali ja na njega neću davati odgovor jer želim prepustiti čitateljima da o tomu kritički promisle.
Spominjete se kao kandidat za potpredsjednika Sabora. Koliko vam ta funkcija znači? Vidite li se dugoročno u manjinskoj politici ili na nekoj od najviših dužnosti u Hrvatskoj? Gdje vidite sebe za deset godina?
Takvu dužnost doživljavam kao odgovornost i priznanje povjerenja te poruku mladima iz manjinskih zajednica da mogu sudjelovati u vođenju institucija svoje države. Zastupanje manjina posebna je obveza, ali zastupnik odlučuje i o životu svih građana. Za deset godina radije bih pokazao ustanove koje rade i ljude koji su dobili priliku nego niz titula u životopisu.
Koliko vam čitanje znači u svakodnevnom životu? Koji su vam omiljeni autori i žanrovi te koliko su vam, uz knjige, važni kazalište i drugi kulturni sadržaji?
Jako volim čitati i knjige su mi jedan od najdražih načina opuštanja. Kad se želim odmaknuti od svakodnevnih obveza i nakratko zaboraviti na sve što me zaokuplja, najradije posežem za skandinavskim krimićima, posebno za djelima Joa Nesbøa. Među najdražim autorima mi je i Stieg Larsson, čija me trilogija “Millennium” posebno oduševila. Volim način na koji takvi autori razvijaju priču, stvaraju napetost i kroz kriminalistički zaplet često otvaraju i šira društvena pitanja. Dakako, publicistika je također neizostavan dio mojega čitateljskog repertoara jer mi omogućuje da proširim znanje i bolje razumijem svijet oko sebe. Moja je soba uvijek puna knjiga, a čim izađe nešto novo što me zanima, odmah to nabavim. Knjige su mi svojevrsni mali svijet u koji se mogu povući kad god mi zatreba mir i odmak od svakodnevice. I dalje volim miris papira i osjećaj listova pod prstima. Nisam ljubitelj čitanja na tabletima i drugim ekranima, knjiga mi je ipak najdraža u rukama. Volim i kazalište, jer ono na poseban način spaja emocije, priču i umjetnost, ali za njega, nažalost, nemam onoliko vremena koliko bih želio. Ipak, kad god mi se pruži prilika, rado odvojim vrijeme za dobru predstavu.
Čemu se u životu najviše radujete, čega se bojite i zbog čega ste se pokajali? Kada završi taj političku karijeru, želite li da vas pamte kao uspješnog političara ili kao čovjeka koji je iza sebe ostavio nešto dobro?
Najviše se radujem vremenu provedenom s obitelji. Bojim se da nekomu učinim nepravdu, a upravo je nepravda ono što me može dotaknuti, ne bih rekao povrijediti jer se u politici na to naviknete. Svakako bih volio ostaviti zajednici nešto korisno, ali najviše bih volio ostati čista obraza i uzdignute glave. S druge strane, nadam se da će moj sin ipak odabrati drugo zanimanje i djelovanje.
(Večernji list, 18. listopad 2026)