Prvi zastupnik bošnjačke nacionalne manjine 30-godišnji Armin Hodžić koji će uskoro postati i potpredsjednik Sabora u razgovoru za Jutarnji govorio je o sebi, kako ga je definirala Islamska gimnazija koju je pohađao, objasnio je zašto mu je lako biti musliman u Hrvatskoj, a teško Bošnjak.
Nismo preskočili ni nedavni štrajk u Zagrebu čiji je jedan od vođa njegov otac Mumin Hodžić, predsjednik sindikata Čistoće, političke odnose u BiH, ni nedavne izbore u toj zemlji.
Imate 30 godina, obnašate prvi saborski mandat i odmah postajete potpredsjednik Sabora. Ima li neka pozadina?
– Nema. To je bio prijedlog Kluba zastupnika nacionalnih manjina u kojem djeluje osam ljudi, a prihvatili su ga koalicijski partneri. Na prvu je i meni bilo neobično. Međutim, uvijek sam izvršavao sve uloge koje mi je klub povjerio, bio sam i potpredsjednik kluba, te ako oni smatraju da mogu izvršiti i ovu ulogu, i ja osjećam da mogu.
Početak vaše saborske karijere je obilježio otac i štrajk koji je organizirao kao predsjednik sindikata u zagrebačkoj Čistoći. Škodi li vam to ili ne?
– To su dvije odvojene aktivnosti. Jedna je njegova sindikalna aktivnost, a drugo je moje političko djelovanje. Sve se može propitivati, no ja sam u više navrata demantirao moju bilo kakvu umiješanost u sindikalne aktivnosti u gradu Zagrebu. Posebice uzimajući u obzir da je u štrajku bilo nekoliko sindikata, a ne samo Čistoća.
Zvuči iracionalno opravdavati se i ne mogu vjerovati da netko doista smatra kako sam ja mogao motivirati toliki broj ljudi da idu u štrajk s neizvjesnošću za vlastitu egzistenciju. Sve se svelo na insinuacije, koincidencije i nije ponuđen nikakav dokaz moje povezanosti sa štrajkom. Pravo radnika je da štrajka, pravo poslodavca je da daje ponude za materijalne uvjete koje smatra da može ili ne može ispuniti, a na kraju je i pravo javnosti da sve propituje.
Tko je politički profitirao nakon tog štrajka?
– Ako je gledati po rezultatima anketa koje se rade na mjesečnoj razini, čini mi se da je to gradska vlast. Međutim, ne bih rekao da je itko u konačnici pobjednik, jer postoji trokut između radnika, poslodavca i građana. Kada su svi podjednako zadovoljni ili svi podjednako nezadovoljni, onda možemo reći da je stvar riješena, što se u ovom slučaju nije dogodilo.
O vama se malo zna. Rođeni ste u Zagrebu, na Kozari Boku?
– Nisam rođen tamo, kasnije smo se preselili na Kozari Bok. Rođen sam u Zagrebu i cijeli život sam živio u Zagrebu.
Pohađali ste Islamsku gimnaziju, a jednom prilikom ste rekli da vam je to važan dio života, da ste se tu formirali, posebno u vjerskom smislu.
– Da. Za svakog čovjeka obrazovanje je važno i ono ga oblikuje. Mene je oblikovalo u dijelu koji se odnosi na disciplinu, jer ta je škola bila dosta zahtjevna, pored regularnog gimnazijskog programa imala je još učenje arapskog jezika i vjerske programe. Satnica je bila nemilosrdna, tako da već me to oblikovalo. Ustajao bih u pet i bio u školi do tri, četiri, došao doma, učio, pripremao zadaću. Stekao sam disciplinu i dobio vjersku naobrazbu, koja ide u skladu s obrazovanjem, ali koja me nije ograničila. Dapače, dala mi je širinu jer živim u sredini gdje je moja pripadnost vjeri manjinska, međutim, nikada zbog toga do sad nisam osjećao nikakav problem i to mi je dalo mogućnost da kasnije u političkom djelovanju imam puno šire vidike i da puno više promoviram multikulturalnost.
Koristi li vam arapski u svakodnevnom životu?
– To je jako težak jezik. Poznajem pismo, znam čitati, ali ne mogu se služiti u konverzaciji jer ona zahtijeva malo napredniji stupanj.
Jednom prilikom ste rekli da je u Hrvatskoj lako biti musliman, ali teško Bošnjak. Možete li to pojasniti?
– Prakticiranje vjere u principu nema apsolutno nikakvog doticaja s politikom, niti ima ikakvu političku dimenziju, dok s druge strane, kada kažete da ste Bošnjak i aktivno zastupate tu svoju poziciju, to sa sobom povlači određene političke dimenzije. A kako to završava vidjeli smo na temi s kojom smo počeli razgovor. Dakle, 99% komentara na objavu povezivanja mene sa štrajkom je bilo neka idem odakle sam došao. To bi vjerojatno bila Petrova bolnica, jer sam tamo rođen.
Međutim, želim reći da je to podsvjesna asocijacija koju netko ima. Nije problem kritika. Mi smo političari i moramo biti spremni na svaku vrstu kritike i propitivanja našeg javnog djelovanja, pa i u sferi ovog osobnog dijela. Međutim, uvijek se to svodi na pojednostavljenu dimenziju i u tom kontekstu sam dao izjavu da je lakše biti musliman nego Bošnjak.
Ali da ne ispadne pogrešno, Republika Hrvatska doista ima veoma visoke standarde kada je u pitanju integracija manjinskog i to u nacionalnom i u vjerskom segmentu. Mislim da je društvo u većini tolerantno i mi kao pripadnici zajednice koja ovamo nije došla odnekuda, već je integrirana, tijekom Domovinskog rata je sudjelovala u obrani Hrvatske, participira u kulturi, u sportu i obrazovanju, u svim segmentima društva i države. Mi ne osjećamo da smo došli od nekuda ili da smo neko strano tkivo, dapače mi dijelimo sve s ostalima sugrađanima Hrvatske.
Kritizirao sam svako nametanje rješenja u BiH jer sve što je nametnuto, vodi u dodatne podjele. Nesporna činjenica je da izborni zakon treba promijeniti.
Više puta ste kritizirali Dragana Čovića, predsjednika HDZ-a BiH i čak javno tražili od Plenkovića da se distancira od njega.
– Politička struktura BiH je poprilično kompleksna, složena i često se u njoj se dešavaju epizode koje djeluju nelogično onima koji to promatraju sa strane. Vjerojatno govorite o epizodi kada je gospodin Čović dolazio u Narodnu skupštinu manjeg entiteta u BiH. Bilo je tih epizoda više na svim stranama.
Važno je da prepustimo ljudima unutar BiH da se dogovaraju o stvarima o kojima se mogu dogovoriti. Moramo shvatiti da se BiH ne mogu nametati rješenja nego ona moraju proizaći iz BiH. Dakle, niti iz Hrvatske, Srbije, Europske unije, NATO-a, Rusije, Kine i bilo gdje na svijetu, ne možete doći i reći, evo, ovo će biti uređenje BiH.
Ipak, ostaje da ste jako kritični prema Čoviću, a u Saboru dajete glas većini Andreja Plenkovića koji Čoviću daje bezrezervnu podršku.
– Ne podržavam Čovićevu vladu, već vladu Andreja Plenkovića i mislim da Plenkovićeva politika prema BiH u kontekstu europskog puta i dijaloga s Bošnjacima može donijeti rezultate. Međutim, imamo HDZ BiH koji ima sestrinsku stranku ovdje.
Za Hrvate u BiH je ključno da sami biraju svog predstavnika i na tragu toga su išla nastojanja da se izmijeni izborni zakon, što ste vi jako kritizirali.
– Bilo je puno epizoda u svemu tome, to traje deset godina. Kritizirao sam svako nametanje rješenja jer sve što je nametnuto vodi u dodatne podjele. Nesporna činjenica je da izborni zakon treba promijeniti. E sad, pitanje za milijun dolara je kako ga promijeniti. Svaka strana ima neke svoje prijedloge.
Treba li omogućiti Hrvatima da isključivo oni biraju svog predstavnika?
– Tema izbornog zakonodavstva se odnosi i na taj aspekt. U BiH postoji strah kod sva tri konstitutivna naroda. Bošnjaci imaju strah od separatizma. Srbi imaju strah od toga da izgubi ono što su dobili Daytonom, a to je manji entitet. Hrvati imaju strah od toga da budu majorizirani unutar Federacije BiH. Treba pronaći razumijevanje za jedne, za druge i za treće. Za ove druge malo manje, zato što je manji entitet nastao na genocidu i etničkom čišćenju. Hrvati i Bošnjaci su imali jednu epizodu koja je kompromitirala kasnije odnose i koja je, očigledno, bila nepotrebna. Kako god, kompletno i održivo rješenje nije moguće bez sva tri naroda.
Hoće li sad biti bolje, kad Bošnjaci nisu izabrali hrvatskog predstavnika?
– Rezultati izbora su na neki način donijeli relaksaciju odnosa i to se može instantno osjetiti. Kako će biti u budućnosti ovisit će o koaliciji koja će se formirati, te pitanjima koja se odnose na Milorada Dodika, na budućnost njegovog političkog angažmana i djelovanja.
Kako je vama uspjelo ono što vašim prethodnicima nije, mobilizirati bošnjački nacionalni korpus u Hrvatskoj i motivirati ih da izaberu svog predstavnika u Saboru?
– Iako sam mnogima novo lice i mlad sam, već sam deset godina aktivist unutar bošnjačke zajednice. Mislim da je izbornoj pobjedi pridonijela prije svega autentičnost. Nastojao sam sve stavove koje zastupa moja zajednica zastupati i u javnosti. Volim biti na terenu, prisutan među ljudima. Proteklog vikenda bio sam tri dana u Gunji, u sredini koja je teška jer ljudi imaju mnogo problema s komunalnom infrastrukturom i kvalitetom života.
Ako bih se morao svrstati po nekim ideološkim segmentima, možda bih bio najbliže desnom centru.
Vidite li svoju ulogu zastupnika nacionalne manjine u Hrvatskom saboru tako da bezrezervno podržavate većinu, ili biste pod nekim uvjetima uskratili podršku Andreju Plenkoviću?
– Često je nepopularan izraz da manjine uvijek idu uz većinu. Gledajući političku povijest, čak i onu nedavnu, nije baš uvijek tako bilo. Ono što je za nas uvijek važno je da ne postoji narušavanje manjinskih prava. Imali smo nekoliko epizoda u ovome mandatu, kada je bilo pitanje priznanja Palestine, pa nedavno usvajanja rezolucije o BiH, gdje sam glasao različito od vladajuće većine i to sam komunicirao javno. Koalicija podrazumijeva spoj ljudi koji različito razmišljaju i imaju različite stavove. Da nije, onda bi mi svi bili jedna stranka i ne bi ni bilo koalicije.
Možete li objasniti vašu vezu sa Zijadom Pezerovićem zvanim kralj žira, čovjekom koji je bjegunac iz zatvora u BiH i kojemu se sudi zbog utaje poreza?
– Pezerović je predsjednik Vijeća bošnjačke nacionalne manjine Vukovarske Srijemske županije već zadnja tri ili četiri mandata. Bio je općinski vijećnik tri mandata od 2013. pa nadalje. On je postao općinski vijećnik i predsjednik vijeća kada sam ja bio maloljetan. To govorim jer je to zatečeno stanje kada ulazim u Hrvatski Sabor. Predsjednici županijskih vijeća su u svakoj manjini izuzetno važni jer imaju izvorni legitimitet koji dobivaju na manjinskim izborima koji se održavaju svake četiri godine.
Iduće godine će se ponovo održavati. U tom smislu s Pezerovićem bošnjačka zajednica surađuje na projektima koji se tiču Bošnjaka Vukovarsko Sremske županije. Ne postoji moja osobna veza s njim, u smislu da smo prijatelji ili da ja sudjelujem u poslovima s kojima se on bavi, a o kojima čitam u medijima. Ja nemam mogućnost sigurnosne provjere ljudi koji su predsjednici vijeća ili udruga bošnjačke nacionalne manjine da bi znao postoji li kod njih nešto problematično. Uostalom, činjenica je i da on je tri puta morao dati potvrdu o nekažnjavanju jer je bio kandidat na lokalnim izborima. Kada institucije donesu pravorijek i pravomoćnu presudu za bilo što, onda ćemo i mi revidirati naše stavove o tome.
Je li Pezerović podržao vaš izbor za saborskog zastupnika?
– On i sva druga županijska vijeća.
Dovodi li vas to u odnos s njim da se osjećate dužni?
– Ne. On je predsjednik vijeća koje ima 25 članova, a jednoglasno je donesena odluka podršci. Kao što je donesena u gradu Zagrebu, u Zagrebačkoj županiji, Karlovačkoj, Primorsko goranskoj, Istarskoj, u svim županijama gdje postoje vijeća bošnjačkih zajednica.
Kakvi su vaši politički stavovi? Jeste li liberal, desničar, ljevičar…?
– Iz manjinske perspektive često se brišu granice lijevog, desnog i sl. Recimo, segment i odrednica lijeve scene je očuvanje manjinskih i ljudskih prava. Ali mi u Hrvatskoj, na općoj političkoj sceni, imamo brisanje tih granica, jer imamo situaciju da su nacionalne manjine u vladajućoj koaliciji sad već tri mandata uzastopno, a i ranije u mandatima još od 2003. do 2011. Bili su i od 2011. za vrijeme SDP-ove vlade. Ako bih se morao svrstati po nekim ideološkim segmentima, možda bih bio najbliže desnom centru.
Kad bi današnja lijeva oporba na idućim izborima bila relativni pobjednik, da li biste ih podržali ili ne?
– Ovisi o tome bi li mogli formirati vladu, tko bi činio tu koaliciju, tko bi bili kandidati za premijera, koji bi bio program vlade, kako bi se odnosili prema manjinskim pitanjima, što bi ponudili nacionalnim manjinama kao iskorak u unapređenju manjinskog okvira. Dakle, to je dosta hipotetsko pitanje. Nama je važna politička stabilnost koja će unaprijediti manjinski okvir i zadržati standarde koje smo ostvarili do sada.
(Jutarnji, 15. listopad 2026)