U prepunoj Maloj dvorani Koncertne dvorane Vatroslava Lisinskog, 10. jula 2025. godine, održana je središnja komemoracija povodom 30. godišnjice Genocida u Srebrenici, pod nazivom „Srebrenica 1995–2025.“. Program, koji je izravno prenošen na HRT4, organizirali su Nacionalna koordinacija Bošnjaka u Republici Hrvatskoj i Vijeće bošnjačke nacionalne manjine Grada Zagreba, pod pokroviteljstvom Hrvatskoga sabora. U nastavku donosimo govor Armina Hodžića u cjelosti:

“Poštovane majke Srebrenice, uvaženi predstavnici vjerskih zajednica, Vlade i Sabora Republike Hrvatske, drage Bošnjakinje i Bošnjaci, poštovani prijatelji istine i pravde,

Danas, trideset godina nakon genocida u Srebrenici, stojimo ovdje ne samo kao svjedoci tuge, već kao čuvari dostojanstva i pamćenja. Trideset godina. Tri desetljeća bez sinova, bez muževa, bez braće. Trideset godina bez onih čija su imena zakopana uz kosti, ali ne i u našoj svijesti.

Srebrenica je više od mjesta. To je rana svijeta. To je sud, savjest i tišina koja i dalje razdire. To je pitanje koje odzvanja: Gdje je bila pravda? Gdje je bila Europa? Tada – nigdje. Ali možemo postaviti i pitanje ima li je danas kada u Gazi djeca umiru od gladi? Odgovor nije mnogo drugačiji.

Sve to svjedoči važnost koju imaju institucije. Zato dozvolite da s ovog mjesta izrazim iskrenu, ali dostojanstvenu zahvalnost institucijama Republike Hrvatske. Vladi koja je podržale sve oblike naših aktivnosti kroz knjige, okrugle stolove, izložbe i sve ostale aktivnosti kojima smo obilježili 30. godišnjicu genocida u Srebrenici i Hrvatskom saboru koji je, među prvima u regiji, jasno i bez uvijanja priznao istinu. Nije to politička kurtoazija. To je civilizacijski čin. A i ove godine, kao i prethodnih, Hrvatski sabor pokrovitelj je komemoracije za žrtve genocida u Srebrenici.

Hrvatska zna što znači patnja. Zna što znači Vukovar. Zato je snažno kada, iz Vukovara, krene trka života – Ultramaraton Vukovar – Srebrenica. I ove godine, kao i svih prethodnih, ti tihi heroji trčali su stotinama kilometara, povezujući dva grada boli – i dva naroda dostojanstva.

Taj maraton nije samo trka. To je hod kroz suze, molitvu i tišinu. To je most koji su izgradili ne diplomati, već naši trkači. Ljudi koji znaju da je sjećanje dužnost, a istina temelj budućnosti. Hvala im što pokazuju da između Bošnjaka i Hrvata, između Vukovara i Srebrenice – postoji nešto veće od politike: a to je zajednički otpor zaboravu.

Dragi prijatelji,

Negatori genocida danas više nisu u podrumima mržnje – oni sjede u institucijama, nose odijela i pišu povijest olovkom laži. Zato moramo biti snažniji nego ikad. Bošnjaci ne smiju biti samo narod bola – nego i narod svijesti, organizacije, dostojanstva i političke odlučnosti.

Naša djeca neće rasti u neznanju. Neće učiti da su njihovi djedovi “nestali” – učit će da su ubijeni. Neće se sramiti svoje istine – ponosit će se što je nose.

Srebrenica nas uči i da se ne bojimo biti ono što jesmo. Bošnjaci. Muslimani. Ljudi vjere, kulture, ponosa. I neka se zna – genocid nije uspio. Nisu nas izbrisali. Nisu nas ušutkali. A dok god ima onih koji se sjećaju, Srebrenica neće umrijeti.

Na kraju,

u ime mrtvih, u ime živih, u ime onih koji će doći – mi ćemo pamtiti. Mi ćemo govoriti. I mi ćemo hodati i trčati, ako treba i od Vukovara do Srebrenice, sve dok istina ne postane zakon, a pravda temelj našeg suživota.

Neka se nikada, nikome i nigdje ne ponovi Srebrenica.

Hvala vam.”